Kakve veze imaju tranzicija, osobni razvoj i partnerski odnosi?
Dvije trećine brakova se raspada. Upitno je koliko od preostale trećine živi sretan brak. Sve manje mladih ulazi u brak.
Depresija se smatra kugom 21.st. Uporaba antidepresiva raste. Nikada nam više ljudi nije bilo dostupno, i nikada nismo bili usamljeniji.
Na pitanje „kako si“ ne znamo odgovor. Što povezuje sve ove izjave? Zašto se te društvene pojave javljaju baš sada? Što nam je promaklo u razvoju društva?
Piše: Sara Peranić
Kvaliteta života određena je kvalitetom odnosa.
Vjerujem da jedna formula povezuje sve gore navedeno, a formula glasi: Kvaliteta života određena je kvalitetom odnosa.
Dogodile su se paralelno 2 društvene pojave:
1. Tranzicija od tradicionalne ka modernoj obitelji
2. Gospodarska tranzicija (s egzistencijalne krize na krizu identiteta).
Dakle, sada kada su nam zadovoljene egzistencijalne potrebe, možemo se baviti pitanjima osobnog razvoja.
Kao što čovjek nije izolirani otok, već je dio zajednice, tako ni probleme ne gledam kao izolirane slučajeve već kao međuovisne pojave koje treba gledati u širem kontekstu.
Budući da vjerujem u FORMULU, utjecaj ovih događanja prikazat ću kroz odnose, s naglaskom na partnerske veze.
Jesper Juul u svojim knjigama piše o ulogama u odnosima. Nekada su one bile determinirane, znalo se tko pije a tko plaća. „Tko namješta antenu, a tko viče dobro je“. Otac je financijski skrbio za obitelj, majka emocionalno. Žena je bila pokorna kuharica. Djecu se nije puno pitalo.
Danas?
Danas su muškarci napokon otkrili suze. O dječjim pravima se govori na veliko. Žene se obrazuju i grade karijere. Pita ih se.
Što je onda moja uloga?
Dogodila nam se SLOBODA. A nekako smo skloni zaboravljanju naličja slobode, a to je ODGOVORNOST.
Pokušavamo preuzeti tuđe odgovornosti (DIJELJENJEM SAVJETA) – „to ti nije dobro, ma trebala si ovako, da sam ja na tvom mjestu ja bi“… A istovremeno se odričemo vlastite odgovornosti – „tako je kako je, valjda sam pod krivom zvijezdom rođena, sve bi bilo lakše da upoznam nekog, kad nje ne bi bilo sve bi bilo lakše, zagorčava mi život gdje stigne…“
Kako prebacivanje odgovornosti utječe na partnerski odnos?
Sindrom trnoružice ili promjeni mi žarulju – „treba mi muška ruka u kući, bez tebe sam ništa, ne mogu živjeti bez tebe“.
Da bismo znali živjeti u dvoje, prvo moramo naučiti biti sami.
Naučiti biti sam znači preuzeti konce vlastitog života u svoje ruke. Umjesto da čekamo princa koji će nas poljupcem spasiti, bilo bi dobro pronaći smisao, ciljeve i načine kako da ih ostvarimo. Jednom kad to postignemo, spremni smo primiti u svoj život drugu osobu.
Čekamo li princa, konj će nas odvesti u svom smjeru, ne našem i ne zajedničkom.
Sindrom maćehe ili to su ženski poslovi – moja metla nikad nije pitala kojeg sam spola prije nego sam krenula mesti.
Zašto onda neki i dalje misle da je čišćenje ženski posao?
Sindromom maćehe zaraženi su muškarci koji su naviknuli da njihove majke odrađuju obveze umjesto njih pa sad ta očekivanja prebacuju na svoju odabranicu. Tu postoje 2 mogućnosti: da će se ona sva zaljubljena i nesigurna u sebe baciti na posao (jer kao dobra cura mora sve odraditi da bi je on volio) ili će mu vratiti odgovornost tamo gdje ona pripada – u njegove ruke.
Što očekujemo od partnera?
Očekujemo mnogo: sigurnost, ali i nepredvidljivost. Stabilnost, ali i iznenađenja. Osjećaj poznatog, ali i novitete. Kontinuitet, ali i promjene. Zajedništvo, ali i individualizam.
Mnogo je tu čimbenika, a o ravnoteži koju postavimo između tih krajnosti, ovisit će naše zadovoljstvo odnosom.
Jesu li parovi prije bili sretniji?
Činjenica da je sada toliko više razvoda ne znači da su brakovi prije bili sretniji. Žene su ovisile o muževima, a razvod je bila sramota.
Jorge Bucay kaže da su prije veze bilo sretnije ako srećom smatramo veselje u neznanju čime želi reći da prije ljudi nisu promišljali o sebi i svojim odnosima. Ako sreću definiramo kao pronalaženje svog puta i smisla života, onda priliku za sreću imamo sada.
Ipak, nešto se je promijenilo.
Individualizam je donio…
Razvoj kapitalizma donio je sa sobom izraziti individualizam. Koliko god nam je jednim klikom dostupno mnogo ljudi, sve smo manje povezani. Napredak je dobar onoliko koliko se u njemu dobro snalazimo, a čini se da smo se mi u ovom društveno-tehnološkom napretku potpuno izgubili.
Izgubljeni, tražimo rješenja, po mogućnosti što brža. Pa tako neki postanu ovisni o opijatima, neki o knjigama samopomoći, a neki o partneru, fiksirajući se isključivo na taj odnos.
Nalazimo li rješenje problema u braku?
Romantični holivudski filmovi i bajke usadili su nam uvjerenje kako je brak izbavitelj. U njemu se izgubljeni konačno pronalaze, neshvaćeni razumiju, neviđeni vide.
Vjerujemo li da će brak riješiti sve naše probleme imamo golemi problem.
Rane nastaju i zacjeljuju se u odnosima. No to nam daje privid da ih zacjeljuje partner, dok ih zapravo cijelimo mi uz drugu osobu. To je pozitivna promjena, no od oženjenih se češće čuje ona negativna: on/a se promjenio/la.
Stalno prigovara. Nikad me ne sluša. Stalno je loše volje. Samo mu je do sexa. Ne znam kad sam zadnji put dobila cvijet. Što god napravim nije dobro…
2 ključna problema partnera su: nerealna očekivanja i loša ili nepostojeća komunikacija.
Ako nije nosio cvijeće prije braka, zašto očekuješ da nakon potpisa na papiru hoće?
Ako nije kuhala prije braka zašto očekuješ da nakon potpisa na papiru hoće?
A kad dođe do kulminacije problema, na površinu izlaze sve nagomilane frustracije koje nismo na vrijeme komunicirali.
Nismo komunicirali iz više razloga: jer smo mislili da će proći, nismo se htjeli svađati jer je teta na TV-u rekla da se ona i muž nikada ne svađaju i da je u njemu pronašla sve što je tražila, mislili smo da je tako bolje (a to je ostavština tradicionalnog odgoja gdje je žrtvovanje bilo cijenjeno kao dokaz ljubavi i predanosti), itd.
Kako su trenutno vrlo popularne kuharice, recepti za samopomoć, možemo cijeli tekst sažeti na 3 koraka: poradite na svojim očekivanjima, zatim ih iskomunicirajte s partnerom i ne zaboravite pratiti stanje braka prije nego što dođe do kraha.
Problem je što rješavanje ovih problema zahtijeva vrijeme
„Nemam vremena“. Nemamo ga za to jer vjerujemo da bi se ljubav trebala događati spontano, da ako je suđeno da će sve sjesti na svoje, da ako je to onaj pravi da onda mora stalno biti romantično.
Prvo, ne razlikujemo zaljubljenost i ljubav. A onda, kad nas zadesi prestanak zaljubljenosti kao intenzivnog osjećaja i javi se ljubav koja između ostalog zahtijeva trud i predanost, mi ne razumijemo što se događa pa mislimo da to više nije to.
Društvene mreže nam u tome ne olakšavaju jer nas lažnim prikazivanjem savršenog života podsjećaju da nam vrijeme ističe, a mi još ne živimo savršeni život. Tako odlučimo otići, jer nema vremena za ljepljenje, kad je novo dostupno u samo nekoliko klikova.
Iz kruga možemo izaći, ali nije jednostavno. U bajkama i crtićima uvijek postoje prepreke u obliku zmajeva, zlih vještica ili nemilih oluja na putu prema cilju. Te su prepreke u stvarnom svijetu suočavanje s onim dijelovima sebe koje nam se teško ili bolno suočiti. Ali, prijeđemo li sve te „zmajeve“ postajemo sretna, realizirana osoba koja je pronašla svoj put.
Takva zrela osoba može graditi kvalitetan odnos na čvrstim temeljima, bez stapanja vlastitog identiteta u tuđi. Takva osoba zna da kvalitetna partnerska veza ne pada spontano s neba i da ne postoji srodna duša koja će ispuniti sva naša očekivanja, već da se dobra veza i dobar brak grade, trudom, ljubavlju i namjerom.
Osobni razvoj preduvjet je kvalitetnih odnosa, a kvalitetni odnosi preduvjet su sretnog i ispunjenog života.
Preporuka za čitanje: Esther Perel Parovi u zatočeništvu i Jesper Juul Od poslušnosti do odgovornosti
Tekst i fotografije preuzete sa: https://slusa-lica.com/blog/dok-ih-kredit-ne-rastavi