Workism nije rješenje

Piše: Ivana Filip

“Don’t underestimate the value of Doing Nothing, of just going along, listening to all the things you can’t hear, and not bothering.”

— Pooh’s Little Instruction Book

 

Workism  kojeg bismo mogli prevesti kao “radizam” jedna je od novih riječi nastala u suvremenoj kulturi iz potrebe opisivanja nove pojave. Što je workism? On je uvjerenje da posao ili zaposlenje nisu samo potrebni radi ekonomske proizvodnje nego su središte osobnog identiteta i životne svrhe; i uvjerenje da svaka politika koja promiče dobrobiti čovjeka mora poticati više rada, piše novinar Derek Thompson.

 

Workism predstavlja identifikaciju s poslom kao jedinim izvorom vlastite svrhe. On je zamka našeg vremena.

 

Nakon čitanja članka potrebno je preispitati svoju osobnu etiku i životni kodeks. Kao umjetnica pitam se jesu li umjetnice/i imuni na ovu nelagodu (od dis i ease).  Nisu.  Moguće da su joj skloniji jer je granica između između biti i raditi još tanja. Za one za koje je ona samo hobi ili izraz kreativnosti, ostaje samo to.

Tek kada osoba preuzme poziv i odluči se profesionalno posvetiti kreativnosti i od toga privređivati i živjeti, pojave se trenuci propitkivanja o kraju radnog dana i završetku tih dnevnih obaveza.

Čak i kada bismo rekli da umjetnost želi van, biti izražena,  bismo li joj rekli “Žao mi je, naš dućan je zatvoren. Otvaramo sutra u 8:00.”? Osjećamo li strah da će prestati kucati na vrata i kolati jednom kad ju zanemarimo ili osjećamo krivnju radi sprječavanja njenog izražavanja?

 

Postoji vrijeme za rad i vrijeme za odmor, vrijeme za brigu i vrijeme za opuštanja, govori Tao Te Ching.

Kako mi o tome odlučujemo? Ta svakodnevna mudrost drugih ljudi i neljudi moja je stalna znatiželja.

Ljudi pričaju predivne osnažujuće priče pune istinitih i veličanstvenih nadahnuća no životinje su također očaravajući učitelji/ce. Kao što neki od vas znaju, ja sam ‘mačko roditeljica’ četirima mačkama i one su moje najutjecajnije učiteljice. Nije to iz razloga jer su one tako odlučile (bar ja toga nisam svjesna, ali je moguće) nego iz razloga zajedničkog su-djelovanja  i suživota u našoj obitelji.

Jedan od primjera je taj da svaka od njih prolazi kroz blago različitu dnevnu rutinu, ukuse prema hrani, maženju, komuniciranju i životnom stilu, ali im je jedna stvar zajednička – ne brinu se tjeskobno dovršiti svoj manični to-do popis do kraja dana.

One žele jesti, spavati i ponekad se igrati i ništa to ne može promijeniti; one odlučuju kada će spavati i kada će se igrati. Mogu pokušati utjecati i ponuditi drugi raspored, ali ipak, njihova rutina je slična iz dana u dan. Ja, u tom smislu, nisam toliko odlučna.

Ponekad želim samo malo više pogurati i ‘samo dovršiti još ovu prijavu’ ili ‘samo još odgovoriti na ovaj email’ ili ‘ovo je stvarno važno, moram to danas’ ili ‘stvarno imam posla ovaj tjedan, ne mogu u šetnju’…Otkada je posao postao izvršni direktor naših života? Posao u svakom smislu i obliku te riječi.

Gdje je nestao non-doing ili ne-činjenje, mudrost i zaigranost kreativnosti koja je samoj sebi svrha? Ne za novac i slavu, ne za ego i blještavilo.

Mi smo umjetnice i umjetnici, ali nismo samo to. Mi smo čistačice i čistači, ali smo više od toga. Mi smo glumice i glumci, ali smo više od toga. Mi smo govornice i govornici, ali smo više od toga. Mi smo se identificirali sa svojim aktivnostima. Gradimo još jedan sloj, još jednu masku, još jednu igru za sebe i za druge.

 

Workism je…štogod bio…nedjelja je i odlučujem da neću ipak završiti tekst kako sam planirala. Odlazim kuhati fini ručak za dragog i našu mačju obitelj.

Zato jer sam odlučila da nedjeljom-odmaram. Ne želim raditi. Danas uživam u ne-činjenju.

Kreiram si prostor i vrijeme, samo zato jer se osjećam dobro, jer godi mom umu, tijelu i duši…Namaste.

 

Ivana Filip, Ivana Filip | Artist

Foto:Pexels.