Strah, nemoć,tuga…milijun emocija i osjećaja u jednom trenutku

Piše:Vesna Ljubičić

Osjetiti ili ne osjetiti strah, nemoć,tugu…milijun emocija i osjećaja u jednom trenutku se ispreplelo. Hoće li korona trajno promijeniti radnu,društvenu,umnu,emotivnu kulturu u Hrvatskoj, svijetu? Dopustili smo da korona mijenja naš život iz sata u sat.

Na samom početku me je kao i većinu vjerujem nervirala tolika medijska pozornost ,misleći kako me uistinu nervira jer se diže tolika panika. Tako je, očito, mislila i većina ljudi oko mene.
Unatoč vijestima o nekolicini zaraženih u RH, tisućama u svijetu, u Osijeku kao i vjerojatno u drugim gradovima diljem svijeta ljudi su govorili (pa i ja i nekolicina mojih poslovnih partnera):”Pa što, i običnu gripu dobiju svake godine stotine, tisuće pa nitko ne obraća pažnju, koliko ljudi umre od gripe, koliko ljudi umre od gladi, starosti, nemoći ili napušteno.”
Police u trgovinama su bile pune uglavnom svega osim dezinfeksijskih sredstava i kažu wc-papira (do danas mi nije jasno zašto baš wc-papira?!). Iskreno, u tom sam trenutku još mislila kako je jako cool ignorirati koronu i prijetnju koja od nje dolazi.

Čak i ono jutro rano u 7h i 05 minuta kada sam se zatekla na osječkoj tržnici pokušavajući kupiti jedna pileća prsa koja sam imala namjeru odnijeti kući djeci da si rade ručak pa da odem u radnju, jutro kada su u redovima ljudi čekali na meso, jutro kada je ¨čovjek¨ ispred mene kupio cjelodnevnu zalihu tog proizvođača piletine ne udostojeći se reći ¨dajte gospođi to jedno bijelo meso¨ – čak i tada sam mislila čemu tolika panika.

Gledajući ljude oko sebe taj dan nisam više znala jesam li ja luda ili oni.
Kao čovjek sam razmišljala …zar smo došli do toga da mi treba ¨veza¨za kupiti meso …halo meso!!! Cijeli dan sam bila pod dojmom tog događaja.

Korona je bez sumnje zavladala Osijekom.

Otkazane su školske aktivnosti djeci,najstarija kćerka koja je vodila trgovinu dobije hvala Bogu – bronhitis. Kažem hvala Bogu jer sam si tek koji dan poslije dala truda da vidim koji su simptomi znani za koronu, tko je podložan više itd., te sam shvatila da je njen bronhitis blagoslov obzirom da joj je imunitet slabiji.

I dalje zahvaljujem na bronhitisu kao okidaču jer uistinu tada sam opet postala svjesna suočavanja sa smrtnošću.

Paralelno s mojim osvještavanjem promišljala sam kako moram naručiti više robe za trgovinu – ne previše, ali da uvijek imam sve za specifičnu skupinu ljudi intolerantnih na gluten. Zovem dobavljače u RH još nekako ide to, kažu čekaju robu, u Mađarskoj dobavljač mi uporno šalje e mail da dođem najbolje po robu odmah (mislim što forsira, platila sam -kao da je pitanje života i smrti).  Odlazim po robu ljuta naravno jer ¨baš sada¨ moram – na kraju došavši po robu dobavljač mi kaže od ponedjeljka se zatvara granica (a ja sam bila u petak).

I tako kreće priča : Kako opstati u poslu sa koronom

Najednom nema dezinfekcijskog sredstva, nema maski, nema jednokratnih rukavica, dobavljači šalju e mailove da neće biti u mogućnosti isporučivati robu radi trenutno nastale situacije, drugi opet napominju da će ravnomjerno rasporediti postojeće zalihe svima, treći kasne sa dostavom jer nemaju sirovine koju su iz Italije uvozili,naši domaći proizvođači dižu cijene, trgovački lanci dižu cijene, ljudi u očaju zovu, traže sve.

Razmišljam,  šivati, ali nemam više šivaću mašinu da sašijem maske  no ubrzo me zove  poslovna partnerica i predlaže mi prodaju maski od njenog dobavljača.

Znate kako je to bilo – gospođa šije maske jednoslojne otvorila tek firmu, meni naplati 20,00 kn nije u sustavu PDV-a,mene maska košta 25,oo kn – po koliko da ju prodam, a da ne ispadne da zarađujem na ¨situaciji¨, jer i onako oni komotni sve osuđuju i danas,i dalje su oni koji u ovim okolnostima rade lopovi i profiteri.

Razumije li tko da radim jer sam puno uložila, da kao samozaposlena si moram isplatiti plaću, platiti doprinose, u drugoj firmi zaposlenom isplatiti plaću doprinose.

Koga briga mogu li ili ne? Osim toga ljudi koji su kod mene kupili maske, sredstvo za dezinfekciju su to trebali , kao i ja sama. Ako ne radim ne mogu očekivati ništa, država ne potpomaže samozaposlene koji i dalje rade i riskiraju. Možda će sada netko reći – riskiraju radi profita, no onaj tko nikada nije bio samostalni poduzetnik ne zna što znači padati i dizati se, ne zna što je cijena samostalnog poduzetništva i borbe za opstankom u svim uvjetima, pogotovo danas.

Trebaš li lijek – moraš ga platiti sada po većoj cijeni,maske koje su stajale 0,40 kn sada su 17,00 kn (jednokratne),dezinfekcijsko sredstvo, alkohol razrijeđeni 2dl sam platila u ljekarni 30,00 kn.

Što je zapravo corona?

Nadalje, što je zapravo corona? – i dalje tvrdi netko da je virus, kolegica liječnica kaže biološko oružje,ima li svojstva gripe ili su pak u pravu znanstvenici koji kažu da nema veze s gripom da napada direktno pluća. U statistikama čitam da su najčešće oboljeli oni od 49 godina pa dalje.

E sad u skupini sam tih od 49 godina. Živim li u strahu? NE. Na trenutke promišljam o strahu, no što je strah – strah je najveći neprijatelj koji nas tjera na ishitrene odluke i postupke.
I samostalni poduzetnik, ili pak poduzetna žena uvijek ostaje stigmatizirana pogotovo u malim sredinama i u ¨normalnim okolnostima¨ a kako ne bi danas ako još radi.

Neprekidno me vodi onaj nekakvi glasić u glavi, i sugerira mi na što da obratim pažnju u poslu, u življenju. Možda zvuči ludo, ali prva misao koja mi dođe najčešće je ispravna i tako poduzimam poteze, nastojim biti proaktivna i održati se u ovom vremenu sa poslovima. Ipak sam ¨povlaštena¨ jer nakon svih zabrana rada gospodarstvenicima, tržnicama i inima, ja još uvijek mogu raditi i sa ograničenim vremenom, još uvijek mogu nekom pokloniti masku, sredstvo,hranu , još uvijek mogu pokušati biti čovjek i izmamiti osmjeh na lice nekome.

Život će u idućih dana i mjeseci često testirati našu solidarnost, spremnost na odricanje i, na neki način, našu poniznost

U tom trenutku shvaćam, da je to onaj moment solidarnosti o kojem je govorila Angela Merkel – da će život idućih dana i mjeseci često testirati našu solidarnost, spremnost na odricanje i, na neki način, našu poniznost. Shvatila sam da će korona iz korijena promijeniti naš život i to me u sekundi vratilo u ratne devedesete, kada se preko noći život mijenjao.

Virus nije ostavio bez posljedica gospodarstvo nigdje,ali za razliku od drugih Njemačka vlada je stavila na raspolaganje sredstva kojim bi se pomogla likvidnost poduzeća. Europski partneri su također složni da će se u ovim okolnostima, „fleksibilno” tumačiti odredbe o stabilnosti i gospodarskom rastu, baš kao i moguće državne potpore.
E pa sada Hrvatska kao predsjedava EU – na koji način će se pomoći likvidnost poduzeća? Novim kreditima, pod kojim uvjetima? Mjerama koje Vas uvjetuju da svjesno uđete u potporu bez jamstva da će sve biti gotovo za mjesec dana.

Slušam kolege poduzetnike kažu ne žele riskirati sa mjerama, radije će dati otkaz zaposlenicima i kad se sve smiri ¨kemijati¨što i kako dalje ili jednostavno odseliti iz RH.
Pokušajmo preživjeti ovo razdoblje.

Naša solidarnost, naš razum i naše srce jednog za drugim su već bili na kušnji. Želim nam da izdržimo i ovaj ispit.

S ljubavlju
Vesna